Povijest otoka Brača

Prvi stanovnici otoka Brača bili su drevni Iliri čija prisutnost datira još iz osvita povijesti. Mnogobrojne gradine i gomile razasute po otoku svjedoče o njihovoj prisutnosti na Braču ali i njihovoj snazi da se odupru jakoj grčkoj kolonizaciji srednjodalmatinskog otočja oko IV. Stoljeća prije nove ere. Rimsko razdoblje od 167. godine prije nove ere uvjetuje pomak života prema sjevernim bračkim obalama i uvalama, ali se tamo ne podižu naselja već vilae rusticae – na punti Sv. Nikole u Supetru, u uvali Lovrečina, na lokalitetu Mirje u blizini Postira i dr. Za vrijeme rimske dominacije na otoku, Brač je bio i gospodarsko središte. U kamenolomima se brao kamen za izgradnju velebnih građevina kao što je  Dioklecijanova palača u Splitu koja se danas nalazi na UNESCO-voj listi zaštićene svjetske kulturne baštine.

 

U starokršćansko doba od VI. do VII stoljeća na Braču se grade starokršćanske crkve, od kojih je s kulturno-umjetničkog gledišta najvelebnija i najbolje sačuvana ona u Povljima. Hrvati na otok iz neretvanskog područja dolaze u VII. stoljeću.

 

Danas se smatra da Brač nosi drevno ilirsko ime po nazivu jedne od najplemenitijih životinja – jelenu (ilirski brentos, grčki elephos) pa je Brač u povijesti zapisan pod nazivom Brentisa i Elaphusa. Stjepan Bizantinac navodi: Brač je jadranski otok s rijekom (?) koju Grci zovu Elafuza, drugi Bretanida.

 

Najstarije naselje na Braču je pitoreskni Škrip u koje se nalazi i Muzej otoka Brača. Najstarije mjesto na obali je Bol, drevna prijestolnica su Nerežišća a današnji glavni grad je Supetar. Zaštitnik otoka brača je Sv. Juraj koji je na grbu otoka prikazan kako ubija zmaja. Od povijesnih crtica također valja istaknuti i špilju Kopačinu kod Donjeg Humca, u kojoj se pronađeni prapovijesni ostaci ljudske prisutnosti na ovim prostorima stari preko 30 000 godina.